“Kad sam imao 21 godinu, oženio sam udovicu. Bila je 11 godina starija od mene i imala sina od šest godina. Volio sam je, to mi nije smetalo, ali jeste drugima. Moji roditelji, rodbina, prijatelji me nisu podržavali, s njima sam izgubio kontakt nakon ženidbe. Bio sam stvarno zaljubljen u tu ženu i njenog sina sam volio kao svog.
Nakon četiri godine sretnog braka, ona je otišla, prem.inula. Oboljela je od kar.cinoma želuca. Bilo mi je mnogo tešk0 kada se to desilo. Znao sam da sa bivšim mužem nije imala neki lijep život. Nisu se baš slagali i zadavao joj je mnogo pr0blema.
Bila je pod stresom, tako da sam nekako o tome razmišljao kao vrlo mogućem uzroku. Boljelo je što joj nisam mogao pomoći. Naš sin uskoro puni 18 godina. Divan mladić. Drago mi je što sam uspio da ga izvedem na pravi put.
Moja porodica je uvidjela da je griješila, ali odnos ne može biti kao prije. B0li me što joj nisu dali priliku da je upoznaju, već su je odmah odbacili iz razloga što je bila udata i ima dijete. To još boli. Naš sin mi je zaista velika utjeha.”
