“Ušao mi je uplakan u sobu sat vremena pred vjenčanje. Rekao je samo jednu rečenicu… Trebala sam se udati tog popodneva. Mlađa sestra mi je pomagala u spremanju i pitala me da li sam nervozna. Zaista nisam bila. To je bilo sat vremena pred vjenčanje.
Uvijek sam maštala o plaži na Havajima sa muškarcem kojeg volim. Sestra se nije čudila jer nisam nervozna. Rekla mi je da ne trebam da budem jer je on super tip. Bili smo ludo zaljubljeni. Trudio se da me usreći, čak je preuzeo i većinu organizacije svadbe.
Onda je sat vremena pred vjenčanje ušao u sobu, sav uplakan. Bila sam uvjerena da je to nervoza zbog vjenčanja, a onda mi je rekao : “Ne mogu ja ovo.” Pitala sam ga da li se šali, a on je rekao da je ozbiljan. Rekla sam mu da se gubi.
Gledala sam ga kroz prozor kako prilazi gostima i govori kako vjenčanja neće biti. Bilo mi je tešk0, nisam mogla da spavam. Pitala sam se zašto. I on je ostao na Havajima nekoliko dana kao i ja, bilo ga je tešk0 gledati.
Vratila sam se u Kanadu, a porodica mi je pružala veliku podršku i utjehu. Kasnije je želio da mi se približi i pitao da budemo zajedno, ali bez vjenčanja. Rekao je kako je odustao od vjenčanja jer ja želim djecu, a on ne. Nisam naravno pristala. Bilo je to prije 11 godina i danas tome mogu samo da se nasmijem.”
