“Pre nego sam izgovorila sudbonosno da, kum se obratio matičarki: “Imam ja nešto pre toga, ako mi dozvolite “- rekao je. Svi su bili š0kirani, a matičarka je mimikom dala znak da može napraviti to što je naumio.
Tada je kum Laza otišao do svoje devojke, inače devojke za koju nismo ni znali da postoji, a kamoli da će doći na svadbu. Zašto bi vjenčani kum dovodio na svadbu osobu s kojom je u vezi tri sedmice.
Ali eto, desilo se. I ne, nije to ono što je upropastilo moj trenutak. Moj trenutak je upropastio pitanje koje joj je postavio: Hoćeš li se udati za mene?”Od š0ka su se ljudi počeli smijati. Zgr0ženo sam sve posmtrala.
Moj muž Martin je oduševljeno otišao čestitati budućim mladencima, očigledno ne vidjevši ništa pogrešno u onom što je njegov prijatelj uradio. U realnost nas je vratila matičarka sa riječima:” Oprostite, hoćemo li obaviti ovaj čin? Imam zakazano sljedeće vjenčanje. ”
Rekla sam “da”. Svima je bilo lijepo, osim meni. Pola svadbe se ni ne sjećam. Neko mi je ukrao trenutak, a ostali u tome nisu vidjeli ništa l0še. I ne, nije pr0blem što je neko nekoga zaprosio, ali je pr0blem što je za to izabrao najgori mogući trenutak.”
